Rijetko ekskluzivni zadatak je intervenirati u zadarski Arheološki muzej arhitekta Mladena Kauzlarića. Dirnuti u nedodirljivu klasiku hrvatskog arhitektonskog modernizma, interpolirati se u antologijsku interpolaciju. Upravo takvu privilegiju imali su Iva Letilović i Igor Pedišić u zadatku projektiranja stalnog postava zadarske Antičke zbirke na prvom katu znamenita Kauzlarićeva muzeja. Intrigiralo je stoga propitati i gestu samoga Kauzlarića: baš kao što je on sa svojim muzejskim kristalom odvažno parirao okolnim povijesnim spomenicima – Sv. Donatu, tornju sv. Stošije, antičkome Forumu pa i čitavom širem urbanom kontekstu – tako je i nova intervencija bila pozvana suvereno parirati svojem kanonskom modernističkom okviru.
Kauzlarić rješava preostali kapitalni problem zadarskog poslijeratnog urbanoga tkiva – samo srce grada, susret carda i decumanusa i otvoreni prostor Foruma – postavom rezolutno čiste lamele muzeja. Sa svoje prednje strane ona dostojno svečano restituira frontu Foruma, dok sa stražnje štiti i zatvara kompleks benediktinskog samostana. Dovoljno sugestivna i snažna da figurira kao pročelje antičkoga trga, ujedno je i dovoljno neutralna i mirna da pruži podlogu plasticitetu okolnih povijesnih građevina. Gesta hrabro autonomna baš koliko i pažljivo kontekstualna. U taj se čisti i manifestno modernistički prostor uselio dugoočekivani novi postav zadarske Zbirke antike. Ušao je prilično rezolutno i čvrsto: kao novi volumen, novi objekt, kao umetnuto kompaktno i samodostatno tijelo – arhitektura u arhitekturi, prizma u prizmi. I sama odignuta na postament, na vlastitu palubu pristojno uvučenu od gabarita zatečenog prostora, lamela novog postava tako i sama, u svojem mjerilu, ponavlja operaciju Kauzlarićeva muzejskog kristala.
Naravno, kreativno pariranje uključuje i nadmetanje, kontrastiranje i kontrapunktiranje, preklapanje jakih, no međusobno komplementarnih koncepata. Ovdje tako novi korpus ulazi odrješitošću čelika u volumen betona i kamena; gustoćom crnoga bloka u oplošje bijelog i svijetlog prostora. Ostavljajući ga pretežito intaktnim, autori na Kauzlarićevim izvornim elementima interveniraju tek na plohama poda i ulaznoga zida, kojima podaju rezolutnu crvenu boju, kako bi u srazu s crnim blokom čelika uspostavili dinamičnu i strasnu stendhalovsku igru. Neobično crno tijelo, naoko zatvoreno i neprobojno, svoj implicitni poziv na ulazak upućuje blagom ulaznom rampom. Uspevši se njome na platformu, primaknuvši se punoj crnoj stijeni, kroz otvor ulaza ulazi se u istinski kabinet čuda. Što onih arheološko-povijesnih, što prostorno-arhitektonskih; što čuda artefakata zbirke, što onih palete senzacija. Izvana naoko neprobojan, puni se blok začudno dematerijalizira u niz poroznih okvira, a nestvarnost njihovih efekata posjetitelja uvlači u svijet unikatnih doživljaja.
Porozni prostorni okviri u biti su elaborirane izlagačke vitrine, neobične klinaste forme. Sve istih visina i strukturirane istim modularnim principom, konceptualno su i geometrijski ujednačene, dozvoljavajući pritom i slobodu permutiranja i odmaka. Izvedene od čeličnoga lima debljine svega pet milimetara, u cjelokupnom prostornom dojmu – u svojoj tankoći u odnosu na dimenzije ukupnih gabarita – gotovo da ostaju u doživljajnoj kategoriji papira. Njihova se generična modularna mreža ujedno i krajnje individualizira te precizno prilagođava konkretnim eksponatima. A oni variraju u impresivnoj skali – od minijaturnih gema do kamenih stela, natpisa i ploča; od sitnih novčića, fibula i nakita do masivnih sarkofaga i dijelova portala i hramova; od finog rimskog stakla do ljeskavog mramora; od bisti i sitnih plastika do kolosalnih mramornih skulptura. Svu tu naglašenu raznovrsnost, u svakom pogledu – veličina, mjerila, materijala, težina, tipova i boja – isti je sistem trebao držati na uvjerljivom oblikovnom okupu. U ostvarenoj gami različito tretiranih segmenata okvira, konstanta je tek njihov zajednički osnovni princip i geometrija, kao i željeni dojam lebdenja eksponata – namjerna dilatiranost izložaka od podloga, ne bi li se u toj intaktnosti dodatno naglasio povijesni značaj samog izloženog predmeta.
Neobične klinaste vitrine svojim nizanjem kroz prostor formiraju podjednako neobične međuprostore – trapezoidne prostorne niše organizirane kao zasebne tematske cjeline. Jasna trajektorija ophoda pritom podržava i jasnoću samog kustoskog koncepta. Od ulaza prema kraju nižu se tako redom, svaki u svojoj vlastitoj trapezidnoj uvali, zasebni tematski segmenti: od povijesnog konteksta, urbanizma i graditeljstva, do gospodarstva, svakodnevnog života, umjetnosti i religije. Premda pregledno odvojeni, tematski odjeljci ujedno su i međusobno integrirani, povezani poprečnim vizurama što prodiru kroz permeabilne razdjelne vitrine. Podjednako su pomno oblikovani i pogledi niz dubinu jedinične niše: svaka od trapezoidnih uvala završava uskim procijepom kojim se pogled posjetitelja pušta van, da prodre do Kauzlarićevih prozora i kroz njih van, u grad, u dodir sa živim urbanim spomenicima.
Nakon devet tlocrtno identičnih niša, predzadnja je inverzno organizirana. Prostorno posve jasno i opravdano: ako prvih devet tematiziraju raznolike aspekte života, deseta predstavlja njihov preokrenuti analog i oslovljava teme ukopa, funeralnih običaja i zagrobnog života. Zatvorena i introvertirana, inverzno trapezoidna, ona uvlači u svoj tamni metafizički svijet u kojem aktivira i plasticitet samoga poda, modelirajući u stupnjevitom uspinjanju različite načine ukapanja. No, trajektorija ophoda ne završava u ovim mističnim temama; nastavlja se dalje te kulminira u zadnjem segmentu prostora i vrhuncu samoga postava – skulpturama znamenite ninske carske skupine. Statue ovdje stoje izvan sistema, kao samostojeće bijele figure postavljene izravno na crnoj platformi, dok dostojnu pozadinu njihovoj bjelini pruža zakošena zidna čelična ploha tik ispred Kauzlarićevih prozora na zabatu muzeja prema Kalelargi. Time repetitivno strukturiran izložbeni korpus zadarske antičke zbirke primjereno i završava.
No, ne završava pritom i sama trajektorija izložbenog ophoda; kod carskih skulptura, upuštena u čeličnu platformu, rampa se spušta na početnu razinu, na kotu Kauzlarićeva poda, otkud se posjetitelj crvenom plohom pravocrtno vraća na početnu točku ophoda. Izlazni se put tako preklapa s trakom konzolnog prepusta muzeja, upućujući na ritam vertikala bijelih Kauzlarićevih stupova, kao i na dinamični horizontalni niz njegova trakastog otvora, gdje kroz kvadratične prozore rekapituliramo susrete s živom povijesti grada i samog antičkoga Foruma čiji su ekstrahirani fragmenti izložbom upravo sagledani. Na njihove teme podsjetnik daju izvučeni akcenti postava – kameni lajtmotivi pojedinih tematskih niša, izloženi na postolju od platforme koja točkasto probija oplošje čeličnoga bloka. Ukazujući time na strukturu izložbe i na ritam izložbenih niša, apostrofirani antički akcenti ujedno uspostavljaju i čitki ritamski odnos s Kauzlarićevim modernističkim stupovima, te implicitno ukazuju i na raster sveukupne nosive konstrukcije antologijskog muzeja. Pritom se razotkriva da uzdignuta platforma novoga postava svoj smisao nema tek u definiranju tlocrtnoga polja u okviru šireg Kauzlarićeva prostora, nego da njezino odizanje ima i svoje precizno funkcionalno i tehničko opravdanje. Ponajprije, ta platforma i sama postaje izlagačka vitrina, ugrađujući u sebe izloške antičkih podnih mozaika. A potom slijedi i konstrukcijski razlog: velik broj eksponata težak je i do dvije tone, stoga je u sloj platforme umetnuta sekundarna čelična konstrukcija potrebna za premošćivanje raspona između postojećih greda i time preparirano polje za slobodni razmještaj masivnih izložaka. U toj svojoj multiploj zadaći – prostornoj, funkcionalnoj i konstruktivnoj – multiplo je tada opravdana i sama gesta ponavljanja Kauzlarićeve operacije odizanja podesta. Isto kao što je Kauzlarić cjelokupni korpus muzeja odigao na postament, ne samo iz razloga da on sugestivno lebdi iznad kota povijesnih ulica, nego i zato da ispod postamenta umetne friz uskih prozora kojima osvjetljava podrumsku etažu spremišnih prostora muzeja, tako i Letilović i Pedišić svoju platformu pravdaju preklopljenim prostornim, funkcionalnim i konstruktivnim razlozima. Dragocjena kauzlarićevska lekcija time je ponovno potvrđena i s dobitkom primijenjena.
Ovdje je iskorišten i potencijal pomnog pozicioniranja same platforme u odnosu na šire tlocrtne gabarite. Asimetrično pozicioniran čelični podest na simetrično organiziranom polju Kauzlarićeva kata definira četiri različite funkcionalne zone, preostale na crvenom terenu nakon uvlačenja podesta od zidova: onu najveću, ulaznu; potom onu najužu, iza carskih skulptura; zatim uzdužnu traku u funkciji povratka uzduž panoramskih prozora te konačno onu njoj paralelnu, s druge strane muzeja, donekle manje atraktivnu, koja gleda na unutrašnjost bloka i sklop samostana. Ta uska traka prostora, skrivena iza stražnjeg zida čeličnoga izložbenog bloka, u novom rješenju dobiva također ulogu prolaza i ophoda, ali onog internog, službenog, jer u sebe preuzima namjenu priručnog depoa. Tako je u Kauzlarićev uvjereno simetrični prostor ušao rafinirani asimetrični zahvat, koji ispravno koristi i kapitalizira uočenu razliku u atraktivnosti i važnosti šireg urbanog konteksta. I premda interijerskog mjerila, nova se interpolacija tako pokazala rezonantnom i u mjerilima šireg urbanog okvira i grada te se potvrdila kao, u biti, cjelokupna, prava arhitektura. Od urbane situacije do detalja, od mizanscena izložbe do konstrukcije čitavog spektra prostornih ugođaja, ovim izvanserijskim zahvatom koji premošćuje i obgrljuje mjerila tako je dosegnut rezultat dostojan postavljenog izazova.